Biosimilari se propisuju na isti način kao i lijekovi koji se izdaju uz liječnički recept. Ključna razlika između izdavanja biosimilara i generičkih lijekova jest odredba da ljekarnici nemaju pravo izdavati biosimilare kao zamjenu za propisane originalne biofarmaceutske lijekove. Drugim riječima, ljekarnici moraju izdati onaj lijek koji je liječnik propisao.

Teoretski postoji onoliko vrsta biosimilara koliko ima i originalnih biofarmaceutskih lijekova. Dostupni su različiti pripravci, od razmjerno jednostavnih proteina do vrlo složenih molekula poput monoklonskih protutijela (mAb) i fuzijskih, odnosno hibridnih proteina.

Monoklonska protutijela su identična protutijela koje stvara ista vrsta imunih stanica, pa su to zapravo klonovi jedne jedine roditeljske stanice. Kako se monoklonska protutijela vežu sa specifičnim proteinskim molekulama, nezaobilazna su u istraživačkoj medicini i industriji lijekova i medicinskih proizvoda. Masovno se proizvode za komercijalne namjene primjenom biotehnoloških metoda. Danas je moguće proizvesti i isključivo humana protutijela.

Monoklonska su protutijela osobito važna u liječenju karcinoma, ali i drugih bolesti kod kojih treba djelovati na specifične ciljne proteine, jer omogućuju razvoj lijekova s ciljanim djelovanjem. U protutijela proizvedena genskom rekombinantnom tehnologijom mogu se ugraditi i stanični toksini, primjerice radioizotopi. Kada se takva protutijela daju bolesnicima oboljelima od raka, ona se prvo vežu, a potom ubijaju stanice raka, pri čemu stanice domaćina ostaju neoštećene.

Fuzijski proteini, koji se još nazivaju i himerni ili hibridni proteini, nastaju spajanjem dvaju ili većeg broja gena koji su prvobitno odgovorni za sintezu različitih proteina. Poznato je da prirodno nastali fuzijski proteini sudjeluju u razvoju nekih vrsta raka. Rekombinantni fuzijski proteini mogu se proizvesti i na umjetan način pomoću rekombinantne DNK tehnologije.